Dejan Đonović: Ovo je prekretnica- ili ćemo biti više ljudi jedni prema drugima ili ćemo se otuđiti

Pozorišni i filmski glumac, pjesnik i kompozitor,Dejan Đonović, je tokom dva mjeseca vanredne situacije našao načina za obavljanje profesionalnih zadataka u nešto drugačijim formama izražavanja nego što je to bilo ranije. O reorganizaciji života i rada u ovim novim uslovima kao i o tome kako doživljava period pandemije i izolacije ,govorio je u našoj rubrici “Artikulacije izolacije”.Kako gledate na period koji nam je promijenio živote, navike, obaveze, ograničio nam kretanje i kontakte i učinio da prosto korigujemo svoju životnu filozofiju ?

Sve se mijenja u ovakvim uslovima života pa i odnosi među ljudima, prema sebi i postojanju na ovom svijetu . Ovo je neka prekretnica u kojoj ćemo ići ili napred ili nazad. Ili ćemo da budemo više ljudi jedni prema drugima, ili ćemo se potpuno otuđiti. Ovo vrijeme nudi mogućnost preispitivanja, okretanja samima sebi, prilika da vidimo gdje smo, šta smo, kakvi smo. Prilika je to da se pripremimo da nadalje pokušamo da budemo više ljudi nego što smo to do sada bili na ovom putu na kojem smo pozaboravljali neke osnovne stvari o smislu života.

Ako se tokom ovih neobičnih životnih okolnosti pravilno „resetujemo“, izvučemo pouke i naučimo nešto više o sebi i drugima , onda je i moguće da budemo i bolji ljudi .

Nisam baš optimista, jer ljudski rod ima dosta problema. Biljke i životinje lakše prolaze krize koje im inače najviše mi stvaramo, a ljudi imaju neke urođene greške, kao što je pohlepa ili ljubav prema moći i vlasti .
To je pitanje individualne odluke i promišljanja kada možemo sa sobom iskreno da razmislimo o svemu, da se u nekim tajnim trenucima tokom dana vratimo u period našeg vedrijeg života, u period srećnog odrastanja i shvatimo da je sreća u malim stvarima. Da promjenimo osjećama prema drugima , prema sebi , prema životu i pojmu srećnog života.

To se nekako lakše može učiniti ako se bavimo i njegujemo dijete u sebi, a to vama ide od ruke. Koliko ste tokom vremena izolacije zabavili i sebe i druge na YouTube kanalu gdje ste postavili svoje pričice i pjesme za djecu iz posljednje zbirke poezije „Trema“ ?

To je zapravo jedna vrsta kućne radinosti, ali nisam se mnogo pripremio i radio filmsku formu. Jednostavno sam postavio neko platno ispred lap topa, malo se kostimirao i našminkao i napravio malu inscenaciju. To je prilika da ljubitelji poezije za djecu dožive moje stihove na drugačiji način i nadam se da će barem nekom ko pogleda ove klipove , oni i uljepšati dan.

Ambijent samoće, izolacije i tišine je možda pogodniji za umjetnike drugih profila – pisce, slikare, kompozitore. Ali ono što glumačkom habitusu treba je živi kontakt sa kolegama i publikom. Koliko Vam nedostaje ona poznata borba za razmjenu dobre energije na pozorišnim daskama i za tzv. prebacivanje rampe ?

Upravo je to što ste Vi rekli, sve ono što mi strahovito nedostije. Publika, kolege, taj naš proces rada koji se ne može obaviti preko društvenih mreža i to je ono što će pozorište najviše da košta. I mi i naša publika smo u tom pogledu najviše oštećeni, ali nadamo se da će ovaj period brzo proći i da ćemo se susretati i oplemenjivati jedni druge.

Kako je protekao rad na kampanji Gradskog pozorišta „Ostani doma“koju ste napravili sa kolegom Milošem Pejovićem?

To sam doživio kao dio svoje obaveze prema sebi, porodici i društvenoj zajednici a osim toga to se od nas javnih ličnosti i očekuje. Mi glumci volimo slobodu i posebno uživamo u njoj , obožavamo da smo stalno vani i gnušamo se svakog oblika oduzimanja slobode. Nikada ne bih pozivao da se ostane doma samo da bi smo se narod smirio i bio manje radoznao, to jednostavno mora da se uradi zbog viših razloga i to je obaveza koju imamo prema zajednici.

To je osjetljivo pitanje , svi mi zapravo znamo šta treba da radimo i sada je samo pitanje lične odgovornosti da u ovom periodu ne oduzmemo sebi slobodu, već da samo promijenimo način života, da budemo više kod kuće gdje uvjek  ima šta da se radi. Čitanje na primjer. Imamo ogroman izbor literature svjetske civilizacije da se u njoj utopimo i uživamo. Činjenica je da se zbog izolacije asocijalizujemo i onda se možda sada više nego ikada vide prednosti društvenih mreža koje nam omogućavaju komunikaciju . Ipak tehnologiju mi treba da držimo pod kontrolom, a ne ona nas.

U posebnim uslovima za profesionalno djelovanje počeli ste da radite u jednoj do sada zapostavljenoj formi autentičnog radiofonog stvaralaštva-radio drame. Kako gledate na raznovrsne prilike koje se otvaraju pod specifičnim okolnostima ?

Svi su se snalazili u ovim turbulentnim vremenima onako kako su najbolje umjeli. HAPS se odlično i vrlo zanimljivo prilagodio novim okolnostima, zatim Gradsko pozorište koje je pokrenulo festival snimaka pozorišnih predstava ali i mnogi drugi . Svi mi koji smo vezani za umjetnost radimo sve ovo vrijeme ali nije to onako kako mi glumci i pozorišni stvaraoci najviše volimo. No bolje je raditi ikako nego nikako. Što se tiče radio drame , dobio sam iz RTV Herceg Novi  poziv da radim priču o velikom dobrotvoru , Mirku Komnenoviću i njegovoj supruzi Olgi i o formiranju Gradskog muzeja u Novom. Drama će najvjerovatnije ići u Zagreb na novoosnovani festival radio drame.

Šta se desilo sa pripremom predstave u kojoj bi trebali da igrate „Zelena čoja Montenegra“ u režiji Nikite Milivojevića ?

To je predstava u koprodukciji Gradskog pozorišta, Beogradskog dramskog i Grada teatra, podjela uloga je urađena i trebalo je početi sa probama početkom aprila u Beogradu, a potom i u Podgorici i Budvi .To se sada pomjera i čekamo nove termine. Takođe je trebao da počne i rad na predstavi „Snježna kraljica“ u režiji Jagoša Markovića ali još ne znamo kada će to tačno biti.

Kako napreduje TV drama koju snimate za RTCG ?

Riječ je o drami Gojka Kastratovića „Naod“ u režiji Boba Šćepanovića u kojoj igram sa Ivonom Čović. Riječ je o priči o dementnom penzioneru i mnogo mlađoj supruzi i očekujemo da počne da se radi za 10 -15 dana, možda i za mjesec, sve u zavisnosti od toga kada dobijemo dozvolu za rad. Takođe bi u junu trebalo da u Beogradu počnemo snimanje mini serije „Porodica“ u režiji Bojana Vuletića.