CRNI PLAT- I dio

Crni Plat je jedno od najstarijih naselja na tivatskome teritoriju. Može se smatrati izvorištem razvoja današnjega urbaniziranog Tivta. Kao mjesto stočara i poljodjelaca, naselje Crni Plat formiralo se u ranom srednjem vijeku na gornjim kosinama Vrmca, od Gornje Lastve prema jugoistoku, iznad prostrane tivatske ravnice pri moru… Primorski pojas bujne vegetacije, od Plavde (Plada) do Pina (Pinus, Pin), bio je nenaseljen. Dakle, drevni Tivat – Crni Plat (Zerniplat, homines de Zerniplat) se kao naselje formiralo oko prastare crkve sv. Srđa koja, doduše potpuno zapuštena i ruševna, i danas postoji.

Prema epigrafskim osobinama, natpis na njenoj ukrasnoj ploči mogao bi se smjestiti u polovicu IX. stoljeća: ,,Ja Albelinus, đakon, sin Bergolina i braća moja, izgradili smo ovo sveto mjesto u čast Sv. Srđa, Sv. Nikole i Sv. Dimitrija. Godine 1334. spominje se zemlja Sv. Srđa. A crkvu sv. Srđa u Crnom Platu nalazimo u katastiku Kotorske biskupije u 1431. godini. Crkva San Sergio spominje se iste godine u inventaru pokretne i nepokretne imovine koju joj duguje ser Nikša de Fanćelo (Nixa de Fancello); za crkvenu je zemlju plaćao jedan perper godišnje( trajni najam). U arhivskim se spisima naziv naselja Crni Plat javlja sve do kraja XVIII. stoljeća, a najranije ga nalazimo u 111. poglavlju Kotorskog statuta, koje predstavlja odredbu s početka XIV. stoljeća. Što se stanovništva tiče, u previranju raznih etničkih elemenata na području prastaroga Tivta, (ali i Kotora i nekih drugih mjesta na Crnogorskom primorju) – od ilirskog, pa sve do romanskog razdoblja – odlučujući čimbenik bili su Slaveni koji su se etnički održali do danas.
Naziv sela Crni plat, pretpostavljamo, nastao je po gustoj i tamnoj četinarskoj šumi između dvije brdske kosine (iznad mjesnog groblja i crkvice sv. Šimuna); po gustoj šumi kostanja na lokalitetu Kostanjica(Castagniza), čiji naziv traje još iz srednjega vijeka, te po gustoj šumi maslina i dubova (hrastova)u samome selu, na njegovim kosinama.
Prvobitno naselje Crni Plat formirano je po gornjem pojasu, visoko na Vrmcu, na polukružnoj liniji od Gornje Lastve prema Bogdašićima. Neposredno ispod te linije nalazili su se lokaliteti Nalovo, Kostanjica, Gomila, Rudine, a niže od nje Rudina Kalac, Felih, Popova glava, Korita, Gomilica; malo niže protiče potok Tripetino koji teče s brda do Kukuljine i sve do mora. U kasnijoj fazi srednjega vijeka stanovnici stočarskih naselja niže na kosinama Vrmca formiraju četiri sela Crnog Plata: Đurđevo brdo (sa sjeverne strane su lokaliteti Mekuša, Varube, Marinovo i nešto niže Marin potok), Točilo, Češljar i ,nešto bliži obali- Donji kantun. Svi nazivi se mogu naći u najstarijim arhivskim spisima, osobito nazivi mjesta koja su naseljena. Ima ih i novijih, kao što su Gornje Seljanovo, Kava, Tripovići, Učuri i dr. ,koji su nastali prema prezimenima obitelji koji su ih naseljavali. Zanimljivo je da u vrlo starim dokumentima (od XIV. st. do novijih u XIX. st.), u kojima nalazimo ogroman broj toponima, nismo pronašli toponim Pakovo koji se danas koristi. Ali otkrit ćemo zato neke druge toponime kojih se ni stariji stanovnici Tivta ne sjećaju ili izjavljuju da ih nikada nisu čuli. Jedan od takvih je toponim Korveš (Curuiesse) o kojemu će kasnije biti riječi. Samo od jedne osobe smo čuli za naziv Kureše, ali objašnjenje za njegovu lokaciju nije u skladu s našim podacima iz arhivskih notarskih spisa. Jedan od tih podataka govori da su procjenitelji otišli na imanje koje se nalazi na ,,Pinu u predjelu Korveš“ .U spisu općine Tivat (početak XX. stoljeća) nalazi se lokalitet Kuriješe i odnosi se na široko područje Tivta koje se proteže od zatona Kalimanj po kosim stranama brda u zaleđu.
Prastaro područje Crnog Plata, dakle, bilo je naseljeno stočarima i poljodjelcima, a kolibe ili potleušice bile su prve nastambe domorodačkoga stanovništva. Kasnije (podaci od XIV. stoljeća) su to bile kućice u suhomeđi (case a pe’ piano) pokrivene kamenim pločama (con plache). Seljani su se bavili obradom zemlje po okućnici, maslinarstvom, sječom drva i držanjem stoke za svoje potrebe. O starosti tivatskoga naselja Crni Plat govori tužba upućena kotorskom sudu 27. srpnja 1444. godine, kojom Pribije Radišić, Ivan Klučarević i Bojeslav Vanjić u ime svih stanovnika sela Crni Plat (55 kuća) tuže kotorskoga plemića Luku de Pelegrina (Luca de Pellegrina) zbog toga što im je zabranio sječu drva i pašu na brijegu koji je kupio od Bogdašića. Ljudi iz Crnog Plata, braneći svoja davnašnja prava, izjavili su pred sudom da su na toj zemlji uvijek napasali i napajali stoku, sjekli drva, te da im više od tristo godina unazad, otkad je Crni Plat naseljen u doba cara Stefana, to nikada ranije nijedan gospodar Bogdašića niti metropolita nije zabranjivao. Sud je izrekao presudu u korist tužitelja 5. studenoga 1445. godine.
U samome Tivtu, na Đurđevu brdu, nekadašnjemu Crnom Platu, nalazi se katolička crkvica sv. Srđa, danas ruinirana i zapuštena, koju znanstvenici smještaju čak u IX. stoljeće, zbog čega je za Tivćane vrlo značajna. Početak njezina postojanja, naime, vezuju za postojanje svojih prapredaka. Oko te crkvice formiralo se prastaro naselje Crni Plat. Crkva je bila u funkciji (koliko nas sjećanje služi) do pedesetih godina XX. stoljeća. U zid iznad vrata crkve sv. Srđa naknadno je ugrađen natpis u kojemu se kaže da je izvjesni đakon Abelinus podigao crkvu sa svojim bratom u čast sv. Srđa, Nikole i Dimitrija. Oblik slova upravo upućuje na IX. stoljeće.
U objavljenoj literaturi o Tivtu tvrdi se da na njegovom širem području postoji više od trideset sakralnih građevina, od kojih osam ima status spomenika kulture, a i ističe se da su brojne kapele i crkvice u prošlosti građene visoko na padinama Vrmca. Ovdje ćemo istaći crkvu sv. Neđelje iznad šume Kostanjice u starom Crnom Platu. Graditeljsko nasljeđe na prostoru ovog srednjevjekovnog sela uglavnom je malo istraženo, a često i potpuno nepoznato.
U starom Crnom Platu ( danas u Tivtu ), od Popove glave u pravcu sjeverozapada, nalazi se mjesno groblje i srednjevjekovna crkvica sv. Šimuna koja je nedavno sanirana. Crkva posvećena Svetome Šimunu u nizu je pojedinačnih građevina poznata zbog činjenice da se oko nje nalazi aktivno mjesno katoličko groblje. Prema arhivskim izvorima ta je crkva postojala u XIV. stoljeću. Patron, Sveti Šimun, bio je jedan od dvanaestorice apostola. Zajedno je sa svetim apostolom Judom Tadejem propovjedao evanđelje u Edessi u Perziji; umro je mučeničkom smrću. Postojeća crkva sv. Šimuna je, kako se pretpostavlja, sagrađena u XVII. stoljeću i predstavlja parohijalnu crkvu sve do 1734. godine. Od toga je vremena crkva sv. Šimuna grobljanska kapela. Blagdan patrona istoimene crkve, svetoga apostola Šimuna, slavi se 28. listopada. Za većinu tivatskih starosjedilačkih obitelji taj datum ima posebno značenje jer se blagdan patrona istoimene crkve slavi kao krsno ime. Šimundan se kao blagdan obilježava u kućama Andrića, Goluba, Krstovića, Vuksanovića, Marića, Škanata, Belana, Staničića, Ercega, Tripovića, Sindika, Rajčevića… Nakon blagdana sv. Šimuna dolazi 1. studenoga, dan Svih svetih (Dušni dan), pa 2. studenoga(Dan mrtvih); u susretu ta tri blagdana, Tivćani, ovdašnji i oni koji se tih dana vraćaju zavičaju, tradicionalno pohode groblje, prisustvuju svetoj misi, zapale svijeću u spomen na umrle koji su ovdje našli vječni pokoj.
O crkvici sv. Ane (iznad zaseoka Peani) nismo zasad pronašli starije podatke od onih koji su zabilježeni u notarskome spisu od 20. kolovoza 1790. Crkva se spominje kao sv. Veneranda.

 

Anita Mažibradić „Tivat kroz stoljeća- mjesto kmetova i gospodara“, Donja Lastva 2015.

(projekat Hrvatskog nacionalnog vijeća, finansiran od Fonda za zaštitu i ostvarivanje prava manjina Crne Gore)