Branko Bambi Bačanović : Kad zaronim, više nemam ni jedan problem

 “To je i pravo vrijeme za ribolov, kada je riba mirnija nego inače, kad izađe sunce. Poslije već krene da traži hranu, pa je pokretnija. To mi je od malena još zadovoljstvo. Tada nije bilo podvodnih pušaka, ali ja sam to počeo kad sam imao šest godina,” priča Bambi o svom započinjanju dana u Tivtu, gdje je gotovo svakog ljeta od rođenja, u čemu ga je prošlog omela pandemija. Njegov otac Milivoj Bačanović, nekadašnji prvak sarajevske Opere bio je iz našeg grada.

Velikom retrospektivnom izložbom u rodnom Sarajevu grafički dizajner Branko Bambi Bačanović prošle godine je obilježio 40 godina rada, od 1977-2017, što je na kraju ispalo poslije 43 godine. Izložba “Grafički kontinuiteti 1977-2017” izazvala je veliku pažnju i poznavalaca ove vrste umjetnosti i javnosti uopšte, a ujedno je predstavljala događaj, kakav Sarajevo, a možda ni neke druge sredine, prije nije vidjelo.

U sjenci Radio suncobrana, umjetnik o izložbi kaže:

“Priprema izložbe i kataloga trajali su dvije i po godine, od kraja 2017, jer je trebalo dosta sredstava, a onda je urađena i monografija, koja je predstavljena na zatvaranju izložbe, 21. februara. Izložba je bila otvorena mjesec dana, od 24. januara, na površini od skoro 1500 kvadrata galerije Collegium artisticum.                                                                          Bio je to veliki posao pripremiti sve, a izložba je srećom održana prije pandemije. Collegium artisticum je velika gradska galerija, a imao sam termin u maju. Međutim, zbog festivala Sarajevska zima, koju vodi moj prijatelj i školski drug Ibrahim Spahić, ja sam srećom prihvatio njegov poziv da izložba najavi taj festival, inače pitanje da li bi i do danas bila održana.

Bila je jako posjećena izložba, što mi je najdraže i najvažnije. Dolazile su škole, ne samo umjetničke, nego i gimnazije, srednje, osnovne, a dolazilii su i s fakulteta da vide izložbu. Izložio sam oko 200 radova, jer ja sam dosta toga napravio, a uz svaki izabrani plakat postoji još toliko drugih propratnih radova – katalozi, leci, karte. Uglavnom je bio zastupljen kulturni plakat. Najviše pozoršnih, nešto filmskih, plakata za otvaranje izložbi mojih kolega, osim jednog rada, vezanog za politiku.

Moram da kažem da nisam nikad radio tzv. političke plakate. Nisam naučio da lažem, jer kao dizajner moram da imam neki svoj stav, gard, da stojim iza onog što napravim. To su već bile osamdesete, posle Titove smrti, kad se već mogao naslutiti raspad, doduše ne baš ovako krvav. Tad je izašao pozivni konkurs za kongres komunista BiH (1986). Javilo se nas petnaestak autora po principu da se izaberu tri rada, pa će Centralni komitet (CK) izabrati jedan od ta tri. To je bila godina Halejeve komete i moj znak za kongres je bila crvena petokraka sa srpom i čekićem i sa repom u duginim bojama – vrlo veselo, ali iz gornjeg desnog ugla pada. Napravio sam tri plakata, od kojih je treći najveseliji sa 8 zvijezda repatica, koje se raspadaju kao vatromet. Kad su to moje kolege vidjele, onda su me napale da sam protiv države i partije i izabrali su neka tri plakata, a CK jedan od ta tri. CK me nije dirao, a ja sam sva tri rada izložio na godišnjoj izložbi Collegium artisticum sva tri udruženja likovnih, primijenjenih, arhitekata. Tada su kolege išle kod sekretara izložbe da traže da mi se to zabrani, da se zove policija da me uhapsi…

Tu sam dobio nagradu za te plakate i za plakat za film “Otac na službenom putu.” A kolege, koje su pravile te petokrake su se uglavnom prekoprcali poslije ovog rata i nastavili ove druge simbole da prave… A ja, kako tad, tako sad, to ne radim.”

U to vrijeme nije se puno pažnje pridavalo tom dijelu predstave, festivala, događaja, tom njihovom neodvojivom dijelu, koji najavljuje i ostaje u arhivama kao dokument:

“Bilo je kolega u Sloveniji, Hrvatskoj, Novom Sadu, Beogradu, koji su pojedinačno radili. Moram spomenuti: Matjaž Vipotnik iz Slovenije, Boris Bućan i pionir grafičkog dizajna Mihajlo Arsovski iz Hrvatske, Ferenc Barat iz Novog Sada, Slobodan Mašić iz Beograda. U Bosni su tad plakati bili kao mali plakatići, koji bi bili izloženi u frizerskim salonima, a posle ovoga je krenulo. Napravljeni su panoi u gradu za lijepljenje plakata, nisu više bili u frizerskim salonima, a i direktori pozorišta su shvatili da je to potrebno, kao bubanj koji najavljuje događaj i govori o njemu, a u isto vrijeme i o atmosferi i vremenu u kojem se to dešavalo. Kao kad gledamo plakate Alfonsa Muhe iz Pariza!”

Ljudi naročito pamte njegove plakate za filmove “Otac na službenom putu” (1984.) i “Sjećaš li se Dolly Bell” (1982.) Svojim idejama i ostvarenjima prelazio je ne samo granice BiH, već i nekadašnje Jugoslavije, što dokazuju brojne nagrade, priznanja i učešća na izložbama kod nas i u inostranstvu. Prvu nagradu je dobio 1976. za izložbu prve generacije studenata sarajevske Akademije likovnih umjetnosti:

”Ta nagrada nije ništa iznosila, već jednostavno da se odštampa taj plakat. To je bila velika izložba u istoj ovoj galeriji Collegium artisticum. Draga mi je pošto je prva, a draga mi je i još jedna nagrada. To je, čini mi se, bilo 1979, poslao sam radove u Novi Sad na Sterijino pozorje, na Trijenale pozorišnog plakata i dpbio sam specijalnu diplomu i pohvalu. To ustvari nije nagrada, nego dođe kao neko četvrto mjesto. Na prvim mjestima su bile ove starije kolege, to su “monstrumi” pod navodnicima – Bućan, Vipotnik, Arsovski, a Ferenc Barat i ja smo dobili te pohvale. To mi je bila prva ozbiljna nagrada i u takvoj konkurenciji.”

Bačanović polako priprema novu izložbu:

„Iskoristio sam vrijeme epidemije tako što sam naveče pravio skice i poslije godinu dana je ispalo da je to već veliki broj, negdje oko 200. To sad treba probrati, a nešto ni ne žurim, polako. Mislim da mi treba još godinu dana da završim svoje, a oko para ćemo vidjet.“

U našem gradu do sada je imao samo jednu izložbu, u prošlom vijeku – 1987. godine, kada je izlagao na dva nivoa Galerije Buća. Da li će se neko sjetiti da ga pozove da ponovo izlaže u Tivtu, ostaje da se vidi. Do tada, on svoje ljetnje vrijeme provodi uživajući u morskim aktivnostima i potvrđuje da ovdje više voli da bude ribar.

Ujutro oko 5, ko to postigne, može ga vidjeti kako, prije glisera, barki i kupača zaranja u novu podvodnu avanturu:

“To je i pravo vrijeme za ribolov, kada je riba mirnija nego inače, kad izađe sunce. Onda već krene da traži hranu, pa je pokretnija.

To mi je od malena još zadovoljstvo. Tada nije bilo podvodnih pušaka, ali ja sam to počeo kad sam imao šest godina. Pravio sam luk i strelu od suncobrana, kišobrana. Tad je i bilo ribe, tad je baš i dobro išlo sa tim primitivnim priborom. Međutim, već kasnije sam dobio prvu pušku, koju mi je donio tatin prijatelj Lao Galić, koji je živio u Austriji. Iz Italije mi je donio pušku, to je bila sreća! Uvijek, osim četiri godine rata, a i onda sam otišao na Kanarska ostrva na desetak dana. To mi je sad uživanje i opuštanje. Onog trenutka kad zaronim, je više nemam ni jedan problem, samo uživanje. Ribu što ulovim rijetko i jedem. Jednom, kad dođem o možda još dvaput. Sebi pripremim ribu, dvije, malo školjki, račića i naravno, boca vina.“

Ulov uglavnom završi ne na njegovoj, već na trpezi nekog od prijatelja, kojima nema ko da uhvati ribu, a, kako kaže, na pijacama je jako skupa.

Uzme od mora i onda da dalje.  Podvodni ribolovac i čovjek, koji vadi školjke.