Boda Ninković : Proces samoispitivanja i suočavanja sa sobom je neophodan

Najbolja predstava 25. Jugoslovenskog pozorišnog festivala u Užicu, predstava „Čitač“ u koprodukciji Beogradskog dramskog pozorišta i Beo Arta, nastala po motivima romana Bernharda Šlinka, u dramatizaciji Fedora Šilija i režiji Borisa Liješevića, odigrana je druge avgustovske noći na tivatskoj Ljetnjoj pozornici. Problematizujući temu odgovornosti i krivice zanimljivim scenskim rješenjima, ekipa ovog komada je pokazala zašto su joj pripale još tri nagrade „Ardalion“ na Jugoslovenskom pozorišnom festivalu: Borisu Liješeviću- za najbolju režiju, Mirjani Karanović- za najbolju žensku ulogu, kao i Marku Grabežu za najbolju mušku ulogu.

„Prvi put sam radio sa Borisom i retko sam imao prilike da radim ovako dobre projekte sa tako kvalitetnim i pripremljenim rediteljem“, rekao je za naš Radio glumac, Slobodan Boda Ninković.

„Boris je doneo dobar predložak, dramatizacija je odlično napravljena i reditelj je okupio je takvu ekipu da smo mi bez ijednog problema prošli kroz period korone, uživajući u radu. Bio je to jedan miran i stabilan proces stvaranja koji je omogućio da svako od nas da svoj doprinos „.

Roman njemačkog književnika i pravnika, Bernharda Šlinka, iz 1995., analiza je konflikta poslijeratne generacije s holokaustom i koncentracionim logorima, koja postavlja moralna pitanja o ispravnosti suđenja nacistima u poslijeratnoj Njemačkoj. Knjiga je prevedena na 39 jezika, a po njoj je snimljen istoimeni američki film u režiji Stivena Daldrija, sa Kejt Vinslet, koja je nagrađena Oskarom za najbolju glavnu žensku ulogu.

„Svi smo mi ranije gledali film „Čitač“ ne znajući da čemo jednog dana raditi predstavu ali on nije nimalo uticao na naš proces rada. Zapravo sama Šlinkova knjiga je dobar predložak, film je druga vrsta medija, dok je Boris imao jasnu ideju o tome šta hoće u scenskom pozorišnom rješenju. A to je da bez mraka i posebnih scena vezuje čitavu stvar i tako je, obrađujući ovu tematiku, to uradio na pravi način“ .

Slobodan Ninković u ulozi oca glavnog lika izgovara ključne rečenice komada koje se tiču odnosa prema optuženima i zločincima:

Mi često u današnje vreme znamo da na prvi impuls odreagujemo jako i nekontrolisano,odmah osuđujući onoga ko je pod nekom sumnjom i pod nekom i nečijom optužnicom, ne uzimajući u obzir da to treba da rade institucije kojima je to i posao.

Hana Šmitc nije urođeni zločinac, ona je u ubeđenju da izvršava svoju dužnost , radila to što je radila, i to je zdušno branila. Sam proces suočavanja sa nama samima je najznačajniji u svemu tome, posebno na ovim našim prostorima. Izbegavajući takvo suočavnje, nalazeći razna opravdanja i tražeći krivca u nekom drugom, mi ne rešavamo ništa već povećavamo problem koji vremenom i dalje raste“.