****

Na posjede plemića u Tivtu dolazili su ljudi iz drugih krajeva, izvan Boke. Frano Drago, sin Ivana Bernardova, 1604. godine pred notarom izjavljuje da mu je Dubrovčanin Ivan Živanov, nastanjen u Tivtu, podmirio dug. Ivanac Drago koji je zadužen za trošarinu na točenje vina (datier delli vini a spina), ugovara 13. ožujka 1605. godine sa spomenutim Ivanom utjerivanje takse (datio) na točeno vino i to samo na strano vino, koja iznosi 15 talira. Tu službu će vršiti samo na području, odnosno u granicama Lastve i Crnog Plata jer oba sela imaju seoske glavare. Jakov Raosalj (Raosagl) s dubrovačkog područja, tj. Dubrovčanin iz Konavala (Raguseo da Canali), nastanjen u Tivtu, 1606. godine je bio kmet kod Jakova Paskvalija, komu je bio dužan 20 talira.
Crkve, samostani i bratovštine, te cehovske organizacije pri crkvama, osim što su u ranom srednjem vijeku davale u trajni najam velike koplekse zemljišta plemićima uz plaćanje emfiteuze, kako je to već rečeno, davale su manje parcele sačuvanog zemljišta u trajni najam, i to neposredno stanovnicima, odnosno Tivćanima, primjerice. Godine 1729. kanonik Ivan Jakonja , opat don Francesco Lando, kapetan Ivan Vrakjen, kapetan Frano Jacinto Paskvali, Marko Gregorina i don Nadal (Božan) Gregorina, kao prokuratori ili punomoćnici Bratovštine Presvetog Sakramenta kotorske katedrale izdali su u trajni najam Niku Božovom Aboviću iz Lastve zemljište zvano Kulinovo brdo u blizini Lastve; s gornje strane su mu susjedi bili sinovi pok. Vida Đurovog, s donje i još jedne strane Anton Bernardov Drago, a s četvrte sinovi Đura Ribice. Jakov Ribić (Giacomo Ribbich – Ribica!) iz Lastve (Gornje) 1606. godine plaća dažbine don Stjepanu Dentali na ime beneficijara crkve sv. Marije od Rijeke.
S dolaskom Austrije u Boku kotorsku 1814. godine zaživjela je redovna uprava nad nekretninama u državnom vlasništvu. Tu se podrazumijevala i cjelokupna crkvena imovina koja je za vrijeme francuske vladavine (1807.-1813.) bila nacionalizirana. Također, raščišćavali su se i privatni nesređeni imovinski odnosi jer u novoj upravi javnih dobara (Demanio pubblico) država je ta koja je davala u zakup zemlje, kuće, dućane itd. putem javne dodjele najboljemu ponuđaču (polizza d’ incanto) .
Tako su Pero Ilin, Đuro Perov, Mato Đurov, Šime Tripov i Đuro Matov, svi Tripovići iz Tivta, trebali isplatiti najam za teren Zagonac (Zagonaz), i to svatko od njih po 56 karantana proporcionalno, do 30. siječnja 1840. godine, a na temelju ugovora od 3. travnja 1839. godine. Teren Zagonac bio je u vlasništvu ukinutog (sopresso) samostana Gospe od Anđela u Kotoru, što je 26. siječnja 1822. godine utvrdila pokrajinska komisija za prodaju dobara.
Godina 1840. : Uprava državnih dobara bila je uzela u javni posjed teren Slakovo (Slacovo) koji se nalazi u Tivtu u predjelu sv. Roka. Na prebendu ili crkveni prihod (prebenda canonicale)s tog terena imao je pravo kanonik Grati, a nakon njegove smrti država nije imala poreznog prihoda. Budući da je Frano Jakonja na temelju isprave od 20. studenoga 1688. godine naslijedio teren Slakovo, a kanonik (Francesco) Grati umro 1833. godine, uprava državnih dobara tražila je od općine da potakne kontea Jakonju da isplati dug u naturi ili novcu, ili, pak, da predloži način i vrijeme isplate poreznoga duga za prethodnih deset godina – od 1831. do kraja 1840. U slučaju da Jakonja i dalje bude tvrdio da mu ta zemlja ne pripada, dužan se je izjasniti u čijem je onda vlasništvu, kako bi porezna uprava inkasirala dug od fonda vjerskih ustanova. Prema starom stanju crkvene imovine, kao i prema dokumentu iz 1688. godine, jasno je da je teren Slakovo prešao u vlasništvo obitelji Paskvali- Pima, a zatim u vlasništvo njihovih nasljednika , tj. plemićke obitelji Paskvali. Frano Jakonja službeno je u uredu tivatske općine 27. rujna 1840. godine izjavio da ni on ni njegovi preci (antenati) nisu nikada saznali da je Slakovo njihovo vlasništvo. S obzirom na činjenicu da, koliko je njemu bilo poznato, teren Slakovo zahvaća veliko područje, sukladno tomu proizilazi da je teren imao mnoge vlasnike. Prema tome – ističe Jakonja, ,,uz svoje poštovanje“ (riverentemente) upućeno vlastima, Uprava državnih dobara treba prvo utvrditi granice terena Slakovo, pa se tek nakon toga, uz njihovu nazočnost (Uprave) na terenu, treba otkriti tko sve posjeduje tu zemlju jer – ponavlja Jakonja –,, ni ja ni moji preci je nismo posjedovali.“

Anita Mažibradić- „Tivat kroz stoljeća- mjesto kmetova i gospodara“, Donja Lastva 2015.
(projekat Hrvatskog nacionalnog vijeća Crne Gore, finansiran od Fonda za zaštitu i ostvarivanje prava manjina Crne Gore)